Razvoj računala, televizije, kinematografije i tehnologije općenito uvelike je utjecao na navike gledatelja.
Donedavno smo mogli gledati samo ono što se nudilo na nekolicini televizijskih programa koji su nam bili dostupni, a danas nam se nudi pregršt mogućnosti gledanja sadržaja od satelitske televizije do sve popularnijeg tzv. videa na zahtjev (video on demand, VOD) međunarodnih servisa kao što su Netflix, Hulu, HBO Go i Youtube, ali i televizijske postaje. Svi oni žele da njihov sadržaj bude dostupan što široj publici, a kako su se operateri sve više usmjerili na prilagođavanje načina gledanja novom i užurbanom načinu života, tako se razvilo i veće tržište za audiovizualno prevođenje.
Vrste audiovizualnog prevođenja
Postoje tri vrste audiovizualnog prevođenja: titlovanje, sinkronizacija i voice-over sinkronizacija, odnosno sinkronizacija gdje se u pozadini čuje izvorni zvučni zapis. Sve se tri vrste koriste na hrvatskim televizijskim kanalima, a svaka od njih ima svoju svrhu. Većina filmova i serija koje gledamo ima titlove i čujemo zvučni zapis u originalu, na originalnom jeziku filma ili serije. Dječji se programi većinom sinkroniziraju, pogotovo oni za mlađu djecu, a u dokumentarnim se filmovima najčešće susrećemo s voice-over sinkronizacijom.
U Hrvatskoj je preferirana vrsta audiovizualnog prevođenja titlovanje, no nije u svim zemljama tako. Svaka je zemlja tijekom godina razvila i, zbog vlastitih razloga odlučila se, za jednu preferiranu vrstu audiovizualnog prevođenja. Čimbenici koji na to utječu mogu biti povijesno politički razlozi, tradicija, navika gledatelja, trošak te mnogi drugi.
Zemlje poput Francuske, Italije, Njemačke i Španjolske sinkroniziraju sve sadržaje na stranim jezicima. Francuzi su se odlučili za sinkronizaciju jer su htjeli očuvati svoju kulturu i jezik te smatraju da ga treba zaštititi od lošeg utjecaja drugih jezika, pogotovo engleskog. S druge strane, Italija, Njemačka i Španjolska imaju potpuno drukčije razloge. Kada se javila potreba za audiovizualnim prevođenjemte su tri zemlje bile pod fašističkom vlasti koja je poticala uporabu vlastitog jezika u što većoj količini. Osim toga, lakše je upravljati sadržajem filma i promovirati svoje ideje kada se ne emitira izvorni zvučni zapis.
U Hrvatskoj i mnoštvu drugih zemalja uobičajena je praksa titlovati sadržaje na stranom jeziku. To su većinom zemlje u kojima se uvozi velika količina filmova te konstantno postoji potreba za prevođenjem. U takvim je slučajevima isplativije titlovati sadržaje zbog uštede troškova prevođenja.
Titlovanje
Kako je u Hrvatskoj praksa titlovati strane filmove i serije, fokusirat ćemo se na tu vrstu audiovizualnog prevođenja. Ako promatrate i pratite titlove dok gledate televiziju, sigurno ste već dosad primijetili da oni rijetko kad uključuju apsolutno sve informacije koje su izrečene naglas u videu. Čak i ako nekad gledate npr. film na engleskom jeziku s engleskim titlovima, postoji mogućnost da se ono što čitate i ono što čujete ne preklapa u potpunosti. Razlog tomu je vrlo jednostavan – ekonomičnost. Titlovi moraju biti vremenski usklađeni sa zvučnim zapisom, stoga sve što je izrečeno mora biti napisano u titl i prikazano na ekranu istodobno sa zvučnim zapisom.
Titlovi moraju ispunjavati određene kriterije koji većinom nisu univerzalni nego ih određuje svaka televizijska kuća ili pružatelj usluge videa na zahtjev. Međutim, ipak postoje neke smjernice kojih bi se svaki prevoditelj trebao pridržavati prilikom titlovanja. Titlovi moraju biti smisleni i lako čitljivi. To se posebno odnosi na situacije u kojima jedna rečenica ne stane samo u jedan red, nego se mora razlomiti u više redova ili više zasebnih titlova. Rečenica se ne smije razlomiti bilo gdje jer to narušava čitljivost titla i ometa gledatelja, pa se posebno treba paziti da se rečenične cjeline ne odvajaju. Titl također mora pratiti zvučni zapis i ostati na ekranu dovoljno dugo da se može pročitati, ali ne predugo kako ne bi ometao gledatelja. Zato postoje minimalna i maksimalna duljina trajanja titla koje bi se morale poštovati, a kreću se oko 5/6 sekundi za minimalnu i 7 sekundi za maksimalnu duljinu trajanja. Prevoditelj treba poznavati publiku za koju prevodi, jezik s kojeg i na koji prevodi, a i ciljanu kulturu u koju prevodi. Zato je vrlo bitno izbjegavati doslovne prijevode jer neki idiomatski izrazi, kulturološka obilježja ili šale izvorno na stranom jeziku, doslovno prevedeni neće imati smisla na hrvatskom. Bitno je znati upravljati jezikom tako da se poruka prenese na način koji zvuči što je prirodnije moguće u ciljanom jeziku. Tekst treba biti jednostavan i razumljiv širokoj publici, stoga treba znati prilagoditi tekst i, zbog ograničenosti broja slovnih mjesta, koje informacije zadržati, a koje izbaciti – poruka je ipak najvažnija. Ipak, treba paziti na registar i izbor pravih riječi. Prijevod mora odražavati način izražavanja pojedinog lika u seriji ili filmu s obzirom na to da je karakterističan jezik često dio karakterizacije samog lika ili ere u kojoj se odvija radnja. Prilikom titlovanja treba mnogo toga uzeti u obzir i biti vrlo pažljiv u prevođenju. Loš prijevod može utjecati na dojam publike o samom filmu ili seriji koja je u pitanju, pogotovo ako im je izvorni jezik potpuno stran.
Izazovi audiovizualnog prevođenja
Audiovizualno prevođenje sa sobom nosi određene izazove koji su jedinstveni upravo za tu vrstu prevođenja. Najveći je izazov ograničenost koju ne susrećemo u ostalim vrstama prevođenja. Na papiru se može ići u širinu i unedogled pojašnjavati pojmove i pronalaziti načine kako prevesti neki neobičan izraz ili formulaciju. Tu slobodu ne nalazimo u audiovizualnom prevođenju. Sve mora stati u određen, vrlo mali, vremenski okvir i u samo 40-ak slovnih mjesta po redu titla, ako govorimo o titlovanju. Pri sinkronizaciji se, osim na vremensko ograničenje, mora paziti i na to da svaka izgovorena rečenica odgovara svakom liku na filmu ili u seriji. Audiovizualno prevođenje je zaista posebna, ali veoma zahvalna vrsta prevođenja koja na sasvim novoj razini povezuje i približava različite jezike i kulture.
Izvori:
