Otkada su naši preci počeli komunicirati s članovima vlastite vrste koji su koristili drugačije jezike, shvatili su da postoji velika potreba za posrednikom koji će taj postupak olakšati.
Bez njega bi svaki pokušaj komunikacije izgledao kao da „pričate sa zidom“. Tako je nastalo prevođenje – jedno od najranijih pomagala u uspostavljanju međunarodnih odnosa. Kako su se ti odnosi sve više i više širili, ukazivala se potreba za ljudima koji znaju dva ili više jezika i koji mogu prenositi poruke iz jednog društva u drugo. Tada su se otvorili prvi edukacijski centri u kojima se pokušavalo obučiti stručnjake za različita područja, uključujući i prevođenje. Otada postoji kontroverza o poučavanju prevođenja.
Može li se nekoga naučiti prevoditi? Ako može, do koje mjere? Kristalno je jasno da nitko ne može odgovoriti na ovo pitanje bez razmišljanja, stoga najprije moramo odrediti pravu narav prevođenja. Je li to znanost, vještina ili umjetnost? Tek kada to odredimo, možemo odlučiti je li to nešto što se može naučiti u učionici, kao bilo koja druga znanstvena disciplina, te možemo li koristiti iste, već postojeće metode poučavanja. Mnogi problemi vezani uz poučavanje prevođenja proizlaze iz činjenice da velik broj iskusnih i vještih samoukih prevoditelja vjeruje da se prevođenje uči iskustvom i osobnom intuicijom te da se nikako ne može naučiti u učionici. Mnogi od njih također vjeruju da teorije prevođenja nemaju nikakvog smisla. S druge strane spektra nalaze se oni koji vjeruju da prevođenje jest ili da može postati egzaktna znanost poput svake druge. Postoje i oni koji pokušavaju izbjeći krajnosti i smatraju da je istina o prevođenju negdje u sredini.
Prevođenje kao znanstvena disciplina
Neki smatraju da je prevođenje znanost. Osnovne značajke znanosti su preciznost i predvidljivost. Nešto možemo nazivati znanošću samo ako ima znanstvena pravila koja se uvijek mogu primijeniti. Znanstvena pravila toliko su fiksna i precizna da ona nisu pravila, već zakoni.
Prevođenje koristi znanstvene podatke koji su uglavnom preuzeti iz različitih lingvističkih grana (poput neurolingvistike, semantike, sociolingvistike itd. Nedavno se udružilo s informatikom, čime je nastalo strojno i računalno potpomognuto prevođenje, ali prevođenje samo po sebi nije znanost.
Iako prevoditelji koriste znanstvene podatke i teorije, čine to na način da si uzimaju osobnu slobodu kako bi pokazali vlastite ukuse, karakter, maštu i temperament. Nekada postoji nekoliko različitih načina na koje se može riješiti određeni prevoditeljski problem, a kreativan prevoditelj može pronaći novo rješenje na licu mjesta. Prevoditeljski problemi mogu biti slični, ali nemoguće je osmisliti znanstvenu jednadžbu koja bi svaki put jednako funkcionirala za svaki problem u svim jezicima jer među jezicima, kao i među kulturama postoje neosporne razlike.
Prevođenje kao umjetnost
Mnogi ipak vjeruju da je prevođenje umjetnost. Prevođenje ima puno toga zajedničkog i s umjetnošću i sa znanošću. Ponekad se uvelike oslanja na intuiciju prevoditelja. Prevoditelji često odražavaju vlastita raspoloženja i karakter u svojim djelima, baš poput skladatelja i slikara. Osnovni čimbenik zbog kojeg se prevođenje ne smatra umjetnošću je taj što estetika predstavlja osnovnu značajku rada umjetnika. Za razliku od prevoditelja, umjetnik se ne mora boriti s nizom različitih problema.
Prevođenje kao vještina
Budući da prevođenje ima puno toga zajedničkog i sa znanošću i s umjetnošću, treba izabrati kategoriju koja je najprimjerenija, a ta je kategorija vještina. Prevođenje je vještina koja se sastoji od pokušaja da se poruka i/ili izjava na jednom jeziku zamijeni istom porukom i/ili izjavom na drugom jeziku.
Problem poučavanja prevođenja
Prevođenje je najvećim dijelom vještina – umijeće ili tehnika. Ako planiramo poučavati prevođenje, moramo ga poučavati na isti način na koji bismo poučavali svaku drugu vještinu, uzimajući u obzir vrijednost i narav prijevoda, vladanje studenata izvornim jezikom i ciljnim jezicima te ciljeve samog prevoditeljskog kolegija.
Postoji nekoliko metoda poučavanja koje bi se mogle primijeniti na studijski program prevođenja.
Jedna je od njih metoda gramatičkog prijevoda, u kojoj je naglasak stavljen na gramatiku i usvajanje gramatičkih pravila. Ona se više ne koristi toliko, ali neki njezini dijelovi i dalje su popularni kod određenih profesora. Važno je razlikovati poučavanje prevođenja i poučavanje jezika.
Poučavanje prevođenja studenata koji uče ciljni jezik nalaže da se istovremeno u obzir uzmu dva velika problema. Kao prvo, trebamo biti svjesni činjenice da učenje kako se nositi s problemima vezanim uz prijevod nije isto kao i samo učenje jezika, iako jedno bez drugoga ne ide. Postoji mnogo teškoća s kojima se prevoditelj susreće – poput prevođenja figurativnog jezika, predmeta specifičnih za određenu kulturu, prevođenja svetih tekstova i drugih vrsta tekstova s obzirom na njihovu svrhu, a koji spadaju u kategorije o kojima studente treba podučiti jer su to pitanja vezana uz prevođenje. Kao drugo, nužno je odlučiti koja je metoda poučavanja jezika najbolja za korištenje uz metodu prihvaćenu za poučavanje prevođenja kao vještine.
Kako bi bili uspješni u poučavanju prevođenja, profesori trebaju spojiti metode poučavanja jezika koje smatraju najboljim za svoje studente i metode poučavanja prevođenja. Metode primijenjene za poučavanje prevođenja treba izabrati uzimajući u obzir obje strane naravi prevođenja: cilj prijevoda i teorijska načela te subjektivni dio koji je uglavnom vezan uz intuiciju i kreativnost studenata.
Iz tog se razloga prevođenje može poučavati jer je to vještina, pa se samim time može naučiti kao i svaka druga vještina. Prevođenje je usko vezano uz poučavanje samog jezika, ali nužno je razlikovati učenje prevođenja i učenje jezika.
Izvor:
