Procjena broja jezika koji se danas govore u svijetu kreće se između 5000 i 7000.
Njihov je broj teško točno odrediti i zbog toga što postoji mnoštvo različitih pravila za razlikovanje jezika i dijalekata. Najrašireniji su jezici mandarinski, španjolski i engleski. Više od 50 % svjetske populacije govori jednim od 20 najraširenijih jezika. Svaki od njih ima više od 50 milijuna govornika. Ipak, većina jezika ima manje od 10 000 govornika, a procjenjuje se da će između 50 % i 90 % jezika koji se danas govore nestati do 2100. godine.
Ugroženi jezici predstavljaju temu koja ozbiljno zabrinjava lingviste i kojoj se posljednjih desetljeća poklanja sve više pažnje. Iz različitih razloga mnogi govornici manje raširenih jezika prestaju koristiti jezik koji su preuzeli od svojih predaka i počinju koristiti drugi jezik. U nekim slučajevima roditelji mogu početi koristiti drugi jezik u razgovoru sa svojom djecom, pri čemu se postupno smanjuje međugeneracijski prijenos jezika, a nekada se i posve prekine. Posljedično, nestaju govornici koji jezik koriste kao primarni, a na kraju i potpuno prestaje uporaba jezika. Jezik može postojati samo u zapisima, a ako jezik nije zabilježen čak ni u dokumentima, potpuno nestaje.
Ugroženost jezika određuje se u stupnjevima. Na jednom kraju ljestvice nalaze se živi jezici, čiji se broj govornika možda i povećava ili se šire funkcionalna područja njegove uporabe, ali su ipak u sjeni dominantnijeg jezika. Na drugom su kraju jezici na rubu izumiranja (što znači da više neće biti pojedinaca koji taj jezik povezuju sa svojim identitetom). Između tih dvaju krajeva više je stupnjeva veće ili manje vitalnosti jezika.
Postoje dvije dimenzije karakterizacije ugroženosti: broj govornika koji se identificiraju s određenim jezikom te broj i način korištenja ili funkcija za koje se jezik angažira. Jezik može biti ugrožen jer ga sve manje ljudi smatra svojim, što znači da ga ne koriste niti ga prenose na svoju djecu. Također može biti ugrožen jer se koristi za sve manji broj svakodnevnih aktivnosti te se tako gubi uska povezanost jezika s određenim društvenim i komunikacijskim funkcijama. Oblik slijedi funkciju te tako jezik koji se sve manje koristi, gubi strukturnu složenost, a kod govornika se stvara percepcija da jezik nije prikladan za korištenje u širem rasponu funkcija.
Kada se bave ugroženošću jezika, stručnjaci se prvenstveno usredotočuju na čimbenike koji motiviraju govornike da napuste svoj jezik, kao i na društvene i psihološke posljedice koje nestanak jezika ima za zajednicu (bivših) govornika tog jezika. Budući da je jezik blisko povezan s kulturom, nestankom jezika čovječanstvo gubi i dio svoje baštine. Uz to, stručnjaci se bave i gubitkom jezične raznolikosti i implikacijama koje to ima kako za lingvistički i društveni kontekst općenito tako i za akademsku zajednicu koja je posvećena proučavanju jezika.
Zajednice koje izgube svoj jezik često izgube i dijelove svoje kulturne tradicije, kao što su pjesme, mitovi i poezija. Nestanak jezika može imati i političke posljedice jer neke države određuju politički status manjinskih etničkih grupa, definirajući etnicitet kroz jezik. Jezik se može smatrati i znanstvenim znanjem u područjima kao što su medicina, filozofija, botanika i mnoga druga. Jezik odražava praksu koju zajednica ima prema okolini i praksu koja se primjenjuje unutar zajednice. Kada se izgubi jezik, izgubljene su i takve prakse.
Nije uvijek jasno na koji se način može procijeniti vitalnost jezika, no u velikoj je mjeri razvijen konsenzus znanstvenika koji se može primijeniti širom svijeta te je u sve većoj mjeri moguća globalna procjena stanja vitalnosti jezika. Sociolingvisti i lingvistički antropolozi nastoje identificirati trendove u uporabi jezika opisivanjem izravnih mjera vitalnosti jezika, kao što su promjene broja govornika ili korištenja jezika u određenim područjima ili funkcijama. S navedenim je trendovima manje izravno povezano i širenje bilingvizma. Postoje još i brojni ekonomski, politički i društveni čimbenici koji utječu na percepciju zajednice o sebi i na motivaciju zajednice.
Ako postoje dostupni podaci, sljedeći čimbenici mogu doprinijeti procjeni ugroženosti jezika: populacija govornika, etnička populacija (broj pojedinaca koji povezuju svoj etnički identitet s jezikom, bez obzira govore li taj jezik ili ne), stabilnost i trendovi kretanja veličine populacije, mjesto života i migracijski obrasci govornika, korištenje drugih jezika, korištenje predmetnog jezika kao drugog jezika, stavovi prema jeziku unutar zajednice, dob govornika, područja korištenja jezika, službeno priznavanje jezika unutar nacije ili regije, načini prijenosa (uče li djeca jezik kod kuće ili u školi) i nelingvistički čimbenici, kao što je ekonomsko stanje. Navedeni čimbenici u dinamičnoj su interakciji u društvu koja se ne može u potpunosti predvidjeti, ali slijedi prepoznatljive obrasce i trendove. Opći znanstveni konsenzus je da ključni čimbenik za određivanje relativne sigurnosti ugroženog jezika predstavlja stupanj međugeneracijskog prijenosa jezika.
Prevođenje ugroženih jezika predstavlja osobit izazov. Ako se pojavi potreba za prevođenjem istih, može biti osobito teško pronaći kvalitetnog prevoditelja s obzirom na to da postoji mali broj govornika. U takvim je slučajevima posebno teško, ali i osobito važno osigurati kvalitetan prijevod. Možda baš takav prijevod u budućnosti doprinese spašavanju jezika od zaborava.
Izvori:
https://en.wikipedia.org/wiki/Language
https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_languages_by_number_of_native_speakers
https://en.wikipedia.org/wiki/Endangered_language
https://www.ethnologue.com/endangered-languages
